Blog

Novogodišnje odluke

Počela nova godina, valjalo bi, ako ne sumirati prethodnu, napraviti nekakav plan za narednu. Mislim valjalo bi, ko ume. Za početak možda lagano da se naviknem da pišem 2019 umesto 2018…ili da kupim korektor. Ili da prestanem da pišem na papiru. Sa planiranjem sam izuzetno loša. Planiranje i roditeljstvo. Da napravim plan ne umem pa da mi život od toga zavisi, a roditeljstvo…ni to nesto ne divanim. Ovu moju decu umem samo da volim i volim jako i to je otprilike to. Vreme ce pokazati da li su od moje ljubavi usvojili nekakav sistem vrednosti. Znaju da grle, jako, nežno, iskreno.

Planove ne umem da pravim, a možda od pravljenja planova i bežim. Ali umem da donesem poneku odluku. I ćorava koka zrno ubode.

Moja prva odluka za ovu godinu je da se slučajno, ali slučajno, ne zeznem pa odem kod ostvljanskog frizera. Svake godine, već pune četiri godine ista priča. Grdno žensko, voli da ode kod frizera. Lepo se raspitam, rezervišem, malo se preznojim kada mi saopšte cenu, ali valja i to istrpeti za pola dana ćaskanja, lakog humora i odmora od kuće i četiri zida.

Kakav danak neiskustvu. To sto sam ja razmažena, pa navikla da u Zemunu sve novine pročitam dok čekam, popijem kafu, dve, tri, pet; saznam sve tračeve i uđem u salon po danu čupava i masna, a izađem  po noći (čak i leti) prezadovoljna frizurom, ovde ne biva. Zbrzaju te kao na traci, da mogu šišali bi žene kao ovce. Mislim kvalitet frizure je baš takav, kao ovce mašinicom, jedino sto se svet jos uvek mršti na ideju o pokretnoj traci. Al i to će da bude, samo polako.

Svaki put dobijem času vode, žensku koja misli da ume pa se tako i ponaša i tragičnu frizuru. Uspomena na poslednji put je da na glavi trenutno nemam dve dlake iste dužine, pa to ukombinujem sa trajnom koju sam se zeznula i uradila pretprošle godine u decembru, gde sam imala samo jednu molbu…da ne izgledam kao ovca.

Bee!!

Beeee!!!

Ko mi kriv sto čitam, pa pročitam da se trajna vraća u modu. Ono što mi niko nije rekao to je da za osamdeset funti dobiješ prozor u devedesete. Pravi pravcati prozor u devedesete i gnezdo na glavi.

Posle toga mi je palo na pamet da tužim Ostrvo za loše obrazovanje u sferi frizerskih i kozmetoloških usluga.  Sigurno bih ih dobila na sudu…bar neko da plati za ovu duševnu bol i patnju koju su mi naneli. Izgorela kosa i svaka dlaka na glavi različite dužine, a pamćenje kao u zlatne ribice. Dobitna kombinacija za novu katastrofu. Dunuće mi znam. Da odem, da mi neko samo skrati kosu tu, malo, malko, trunčicu.

Bee!!

Beeee!!!

Bolje da odluku stavim na papir nego posle da se kajem.

Nisam od osoba koje se kaju. Nikako onaj, izgradila-bih-vremeplov, tip kajanja. Dobro, možda bih za tu trajnu i za onu svečanost kod muža u firmi kada me zamolio da fotografišem, a ja sva važna ponela pogrešan objektiv. Dobar je to objektiv, kad poželim da fotografišem kratere na Mesecu, ili onu vevericu koju sam nekoliko dana pre te svečanosti, puna entuzijazma, jurila po dvorištu da je škljocnem međ’ oči. Al ne beše za dodelu nagrada. Ljudi k’o ljudi, vole da vide veliki aparat i objektiv pa se svi smešili, nameštali, valjda nikom nije bilo sumnjivo sto stojim u hodniku pored toaleta  i uspevam da uslikam svaku veštacku trepavicu u sali.

Druga novogodišnja odluka je da sa todlerom ne izlazim iz kuće dok ne napuni bar tri, možda tri ipo godine. Dojadilo mi da ga iznosim iz prodavnica kao dasku za peglanje ispod miške dok vrišti, jer baš u tom trenutnu nešto hoće ili nešto neće. Pitanje je dana kada će mi neko pozvati policiju jer dete, da se razumemo, uopšte ne liči na mene.Plavooki đavo, zavitla ti pesnicu u oko, a onda priđe pa kaze: ‘Oops sowwy mommy’, zagrli i poljubi najlepše na svetu.

Mantram u sebi da je nestašluk razvoj. Nestašluk je razvoj.

Da mi je ko pre deset godina rekao da ću jednog dana pokušavati da vežem dasku za peglanje u autosedište, smejala bih se podjednako sa grohotom kao da mi je neko u istoj rečenici rekao da ce mi frizura biti loša, da ću uraditi trajnu i imati izgorelu kosu.

Nije to dugo, pola godine, godinu. Brzo će da prođe. Ako sam do sada razmišljala o školovanju kod kuće, od pre nekoliko nedelja definitivno pitam za škole u kraju.

Treća odluka koja mi pada na pamet da stavim na papir je da se ove godine mnogo više pozabavim fotografijom. Muž je nekako unapred pročitao ovu želju pa mi za Božic kupio novu kameru, sva sreća pa je slušao kada pričam (retka pojava), pa je kamera baš ona koju sam gledala, pogledavala, virkala, potajno priželjkivala, flertovala, a nisam smela da joj se nadam. Kao zabranjena ljubav.

Ako svakog dana škljocnem, pokušam da naučim nešto novo, na kraju godine možda budem imala osećaj i opipljiv dokaz da sam ove godine prevazišla samu sebe.

Jer to se definitivno može.

 

***Napomena:  dok čitate u tekstu slobodno zameniti reč ‘zeznula’ sa ‘grdno zajebala’

 

 

 

 

 

 

One Comment

  • Mirjana

    Svaki, ali svaki tekst ne nasmeje, raznezi, podseti zasto mi nedostajes na mom meridijanu. A u ovom tekstu grohotom sam se nasmejala kad pomenu planiranje dece….znas ti zasto …. <3

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *