Blog

Ostrvo

Stigla sam na Ostrvo sivog januarskog dana.

Let iz Beograda je bio nesto posle deset sati ujutru. Prethodne veceri, kada sam po milioniti put izvadila i pobacala stvari iz kofera, prepakovala jos neki put, pozvala sam i rezervisala taksi za 6 ujutru. Dispicerka je verovatno pomislila da sam pomalo luda jer trazim pet puta uverenje da ce mi taksi zaista poslati i da ce vozilo biti vece. Jer koferi. Pet komada, tri ogromna. Razmisljam po stoti put kako da provucem taj jedan kofer viska. Nekako mi cak i ne ide da pokusavam da izvrdam, necu valjda da se cenjkam za ceo jedan kofer, jedan od pet u koje sam spakovala sav svoj zivot u Srbiji. 

Prethodne veceri prijateljice su mi organizovale oprostajnu kafu u Costi kod Metropola. Bio je to skup iznenadjenja, predvodjen Mirjanom, koja me je podlo namamila po zimi i snegu koji veje Beogradom. Ide da da neke pare sestricu, jer je opet potrosio pare za ceo mesec, a kraj meseca tek za nedelju dana. Huhce i puhce na pesackom prelazu. Ocekivala sam da cu u najmanju ruku gledati uzivo porodicno krvoprolice. Nije mi bilo svejedno. A i bi mi zao tog decka. Mirjana je zastrasujuca zena, kada hoce da bude. A inace udomljava macice i kucice, hekla, veze i pravi kolace i torte sa orasima. One bogate, raskosne, koje jedes u malim zalogajima, ne samo zato sto su preukusne pa hoces da jedes sto duze, nego i zato sto to jedno parce ima tri kvadriliona kalorija. Mira je madjionicar starih kolaca. A jednom sam je gledala kako pokusava da drzi dijetu i jede nesto iz konzerve i bezuspesno me ubedjuje kako je stvarno ukusno i da o tome nikad vise necemo da pricamo. Cutala sam kao zalivena godinama i nisam odavala tajne. Neka bude srecna ako fotografiju zadrzim za sebe. E to je Mira. Zastrasujuci madjionicar za starinske kolace, koji hekla, i veze i voli. Voli ona i tog sestrica, kog te snezne veceri kod Metropola hoce da ubije jer je potrosio pare. Uglavnom, da skratim pricu, nije bilo sestrica. Mislim ima ona sestrica, ali nije on te veceri bio u nevolji, no samo ubedljiv izgovor da me odvuce na skup. Ono sto je mene tu tada cekalo, malo ko se moze unapred pripremiti. Nije to bila nista drugacija kafa od stotine koje smo zajedno ispile u prethodnih deset godina. Dobro nije bila drugacija do mesec dana nakon te hladne januarske veceri. Glavni razlog mog besomucnog prepakivanja kofera je bio to sto su se sve do jedne potrudile i spremile mi poklone za vencanje. Obecala sam da ih necu otvoriti pre. I nisam. E mesec dana nekon te veceri kada sam sela i otvorila poklone, desio se taj neuobicajeni nastavak tog oprostajnog kafenisanja. Pokloni su bili licni i nostalgicni i zaokruzili su godine druzenja. Znate one momente kada mladenci otvaraju kutije pa lete tosteri pa televizori pa blenderi pa ruzne lampe i setovi za rucavanje. Moji su bili knjiga o Beogradu, album za slike, onaj starinski sa papirom, parce asfalta mog Beograda, DVD Varljivo leto i Zona Zamfirova. Sve ih ja lepo cuvam u kutiji u fioci i otvorim ponekada. Kako vreme prolazi sve vise cenim i volim te poklone. Nisam verovala da ce se to dogoditi kada sam tog mracnog, hladnog, janurskog jutra sela sa detetom u taksi i rekla da idemo na aerodrom. Veseli cika me pogledao i rekao kako je to bas mnogo kofera, a onda zastao, ucutao i rekao: U jednom pravcu, nek je sa srecom. 

Za taj jedan kofer viska se nisam cenjkala, podigla sam sva tri na traku, devojcica kaze da nemam dva kilograma viska prtljaga pa da moze da provuce, no ceo kofer od 25 kila. Reko’ naplati ti taj kofer viska, sve sam spakovala u tih 5 kofera, necu valjda sad da se cenjkam.

Na Ostrvo sam sletela tu negde oko rucka. Sivo i vlazno. Ostrvska klima je nesto na sta se covek nikada ne navikne, samo nauci da jakna uvek stoji na civiluku pored vrata i nikada se tradicionalno ne pakuje zimska odeca da je zameni letnja. Prosla zima je bila kao kod kuce, hladna, debeli minus i sneg. Ostrvljani ne pamte takvu zimu jos od sedamdeset i neke. Zabundani smo izasli napolje, prosli pored nekog paba gde smo na sekundu osetili miris duvana. “Mama mirise kao Srbija”. Dok sam se onako natrontana okretala prema Aleksi shvatila sam da iako nikada nisam verovala da ce mi ponovo nedostajati sve ono sto smo ostavili na Balkanu, ono  parce asfalta zalepljeno u koveri koju sam donela na Ostrvo znaci vise nego sto to sebi sam ikada zelela da priznam.

 

3 Comments

  • Nana Una

    ….Ljudi su selice….oni hrabri i pametni lete tamo gde im je bolje…ponekad, kad vreme odmakne, neke se sitnice odzumiraju…i ponekad ,ti pametni i hrabri dodju opet da osete zimu, i miris, i ljubav u koverti, da prosetaju kejom zemunskim, dorćolskim, našim….dok košava šiba po licu, s rukama u dzepovima kaputa šivenog od najfinijeg kamelhara….i kažu sebi: ” Ovo sam ja….i ono na Ostrvu sam ja….” Tako čovek sebe poravna i tačno zna da će svoju sreću naći bilo gde, kad ume da voli, pamti i misli…bravo,devojčice….

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *