Blog

Čišćenje podruma

Razvela sam se prvi put pre skoro osam godina. Ovo ‘prvi put’ obično naglasim da nerviram mog sadašnjeg (drugog) muža. Kao gde je prvi, tu je i drugi. Ta 2010.godina je bila bas teška. Ne samo ta godina nego i naredna. Dugo nisam uspevala da se iskobeljam iz sopstvene glave i svega sto me je snašlo. Mnogo puta sam pisala i nabrajala šta se tada izdešavalo. Sada cu preskočiti. Dovoljno je znati da i dan danas kada se setim tog perioda veže mi se čvor u želudcu, srce počne brže da lupa, krenu mi suze na oči. Jer ništa od toga nije bilo lako. Ni ustati ujutru, ni pregurati dan, ni leći u krevet uveče.

Odogovorno tvrdim da kada se čovek nadje u takvoj situaciji sazna ko su mu prijatelji. Tada shvatiš i koga treba skinuti sa spid dajla, shvatiš ko ti na poruku na fejsbuk čatu odgovoara istog trenutka, a kod koga tvoj vapaj stoji ‘seen’ danima. Shvatiš ko ti se pojavi na vratima stana odmah i sada jer ti je to potrebno. Tada saznaš i ko ce ti dati otkaz i ko ce ti dati posao. I ko ce ti oduzeti i mrvu dostojanstva i ko ce ti to dostojanstvo vratiti bez pogovora i pitanja. Tada saznaš i ko ti se uvek i zauvek moze obratiti za pomoć i kome više ne zeliš da se javiš na ulici. Kada se razvedeš u gradu koji nije tvoj grad, gde nemaš roditelje, ni rodbinu, a prijatelji brzinom svetlosti biraju strane, saznaš puno stvari koje do tog trenutka nisi znao.

Upoznala sam je kada sam predavala engleski u jednoj školi stranih jezika. Mislim to se kod nas zove škola stranih jezika, a u stvari je skola engleskog jezika. Katya je sedela iza pulta na recepciji skole, vodila evidencije, primala uplate, zabavljala narod na simpatično nespretnom srpskom sa mekim ruskim akcentom. Došlo mi da učim ruski. Da mi je neko tada rekao da će mi ona biti jedan od onih prijatelja za ceo život nisam sigurna sta bih pomislila. Bile smo tako različite. Nekako nas je vezivala ljubav prema hrani. Gotovo svakog dana je jedna od nas dve donosila hranu, kiflice, kolače, koješta. Valjda se ljudi zbliže uz hranu. E nas dve smo počele da pričamo pre časova, pa posle časova, pa u slobodno vreme. Nas dve smo tako počele da pričamo stalno. U suvoparnoj proviciji gde niko ne gleda svoja posla, Katya je bila dašak svežeg vazduha, stara duša u mladom pakovanju. Nekako sam tada počela da verujem da se ljudi reinkarniraju, samo neki krenu ispočetka, a neki talože i sakupljaju mudrost kroz živote. Valjda po zasluzi. Katya je to zaslužila.

Tog leta 2010.godine je otišla da poseti roditelje, da ne priča ruski samo preko ekrana. Vratila se na vest da sam se razvela. Uloge koju je odigrala u mom životu tada, mozda ni sada nije svesna. Nije uvek mogla da mi pomogne, ali je uvek podigla telefon i odgovorila na poziv i poruku. Izvlačila me je iz kuće i najvećih dubina sopstvene glave i kada ni njoj samoj nije bilo do toga. Vodila je ona i druge ratove i ubijala sopstvene demone. Moze biti da smo u sred svega toga podelile i bitke. Nisam ni sigurna kako smo uspele. Ali jesmo. Nekada smo se smejale i pričale da sva sranja u kojima sada plivamo jednog dana će biti smešna. Volim ljude sa kojima prolazim kroz razne zivote. Verovatno zato što volim te ljude, volim sa njima da prolazim kroz razne živote. Malobrojni su, ali umeju da cene moje prijateljstvo, kao sto ja umem da cenim njihovo. Katya ume da kaže da ponekad moramo i da očistimo podrum. U podrumu čuvamo kosture iz prošlosti, u podrum nam se talože ljudi koji polako sami sebe guraju naniže u nasim životima. Znate ono kada se još uvek trudite oko nekog, a osećanje nije uzvraćeno. Ne samo osećanje, nego poruka, poziv, pa im opravdamo jednom, pa drugi put, pa damo neopravdani jednom, drugi put, bezbroj put. A onda shvatimo da imamo podrum i u podrumu prijateljstva koja to više nisu. I tada valja očistiti podrum. Jesenje cišćenje. Jer jesen volim više nego proleće. Napraviti mesta i energiju za novo. Ili možda uložiti energiju u one ljude sa kojima putujem kroz živote. Jer nema veze sto su daleko, nema veze sto ne možemo svake nedelje popiti kafu ili otici u šoping. Kada svaki naredni razgovor nastavimo tamo gde smo prethodni put stale, tada shvatimo da imamo nešto vredno u životu. I za ovaj život i za naredne.

National Harbor Marina, Washington DC, 2013

 

 

3 Comments

Leave a Reply to Mirjana Mitic Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *