Blog

Hladan vazduh Nemeksika i dva koktela

Hajde da ove godine izađemo na večeru za godišnjicu braka?

Misliš izađemo, kao platimo bebisiterku i izađemo-izađemo?

Da… rekao je hrabro… možda je vreme da nekada sami odemo na večeru i tako…

Tek tako?

Da, tek tako. Kupi haljinu, namesti frizuru, namaži nokte, obuj cipele.

Ciplele i haljina? Misliš umesto farmerki, bele majice i starki?

Da, baš tako.

To ne zvuči kao loša ideja, samo hoće li siterka moći baš taj dan? Počinjem da tražim razloge i izgovore.

Ako siterka ne može baš taj dan, uvek možemo da odaberemo neki drugi.

U pravu si, možda je vreme.

Pošalji joj poruku.

Važi, sutra ću, sad je već kasno. Izgovor plus odugovlačenje.

Sutradan je poslao jos tuce poruka da podseti, motiviše, ispregovara i ubedi. Kasnije tog popodneva, siterka je bila rezervisana.

Deca, pogotovo mlađi, obožavaju Loru, ona je uvek klovn u prostoriji. Onaj, koji mi, gotovo nikad, nismo. U stanju je da to radi satima i da zaista, iskreno uživa u vremenu provedenom sa malim. Starijem je potpuno svejedno. Ne samo da li ostaje sa siterkom, nego da li je dan ili noć, radni dan ili vikend, raspust ili ne. Savršeno mu je svejedno i da li je jeo ili nije. Hladno je ili vruće. Da li je sa siterkom, sam, sa desetak zombija ili duh prababe kuca na vrata, njega apsolutno ne zanima. Do imbecilnosti mu se divim.

Dan večernjeg izlaska se tiho prišunjao. Operi kosu (huh), isfeniraj (huh, huh), ukovrdžaj (ne mogu ni da opisem), zadrži todlera dalje od ljute mašine (million huhova), zadrži frizuru na glavi do večeri (kvadrilion…mislim, jasno je). Maskara…jedno oko mažem, drugo mi maže Čarli. Sad već počinjem da se pitam zašto sam pristala na sve to.

Međutim ubrzo nakon frizure i šminke situacije počinje sasvim pristojno da se komplikuje.  Postoje neke stvari koje partner nikada ne bi trebalo da vidi. Kao npr navlačenje najlon čarapa. U nekom toplijem periodu je lako, samodrzeće čarape su mi prvi i jedini izbor. Zimi sa najlon čarapama, još pogotovo ako je par kupljen pre drugog deteta pa se zagubio negde na dnu fioke, pa je sigurno ceo broj manji od onog koji bi naneo samo lakše telesne povrede, u poređenju sa ovim parom koji kida, seče, krvari do kosti.

Navlačenje čarapa krene kao seksi igra, pod uslovom da su nokti lepo isturpijani. Ako nisu, restart sa novim parom čarapa. Elem, seksi igra, kože, prstića i navlačenja nežnih čarapa preko članaka, senzualnim pokretima…E taj deo muž može da gleda. Do butina i ni santim dalje. Jer baš tu se senzualno pretvori u pokolj, izgledam kao divlja zver koja se uhvatila u lovčevu mrežu i umesto da pokušava da se izvuče, ona se trudi da je jos više navuče. Skakanje, na jednoj, na obe noge, padanje na kolena u stilu katoličkog popa iz meksičke telenovele. Kod ovog popa u nekom momentu dodje klimaks epizode i na primer počne da pada kiša dok on na kolenima sa rukama prema nebu pominje nekakve božje kazne i slepog šurnjajinog zaovčića sina. Kod mene to manje dramatično dobrim starinskim lizanjem dlanova i povlačenjem najlona preko zadnjice gde bi trebalo i da ostane do kraja večeri i ne iseče me na pola ako udahnem više nego sto haljina i carape dozvoljavaju. Sve ovo bi moralo da se odvija iza zatvorenih vrata, osim kada u sobu uleti todler baš u trenutku tog divljačkog skakanja i usput pozove oca. Tata naravno uleće u sobu.

Ako ste se ikada pitali gde strast ode da ugine…e tu. Hraniš je, neguješ, voliš i ceniš i ona te tako mučki izda, nožem u leđa u osudnom trenu kada je najpotrebnija…i to zbog čega?

Siterka kuca na vrata, teen naglas prevrće ocima, mlađi pada u trans. E tu već imam pet minuta da se navučem, obučem, završim šminkanje, udavim u laku za kosu, strčim niz stepenice, a ne polomim obe noge. I voila… Samo 2 nedelje planiranja i celog dana žongliranja Mama je spremna da izađe iz kuće.

Ona deca, koju sam se toliko dvoumila da li da ostavim sa tamo nekim strancem, da bismo nas dvoje izašli na večeru i proveli malo vremena među ostalim odraslim čeljadima ovog grada, nisu ni primetila kada smo izašli iz kuće.

Neću da lažem u restoran ulazim kao na crveni tepih jer za neki minut očekujem da mi se uruči Oskar za životno delo.

Sta ti se jede?

Sve.

Hoćes da poručimo piće?

Ja cu sok.

Neki koktel možda?

Paaa… mogla bih.

Deset minuta kasnije pijuckam Long ajlend, koji je napravila neka dobra duša kojoj drhte ruke pa se omaklo malo više alkohola.

Pričamo.

Ej, pričamo o stvarima koje nisu deca i šta spremiti za večeru. Čovek koji sedi preko puta mene ponovo je zanimljiv, vickast, smejemo se.

Mogla bih jedan daikiri sa jagodama.

Drugi koktel bas lepo klizi. Zaboravljam i to da teen i dalje ima tonu prljave garderobe ispod kreveta, da todler ovih dana ništa neće, osim stvari koje hoće, a koje nisu stvari koje bi trebalo ili koje mi hoćemo da on hoće. Zaboravljam i da muž ostavlja prljave sudove u blizini sudopere, a ne u sudoperu, kao sto sam predložila poslednjih sedam godina puta. Zaboravljam i onaj kurs orijentacije koji sam planirala da organizujem zarad boljeg snalazenja u svetu korpe za veš, pranja sudova, iznošenja smeća, reciklaže, kada i kako peremo toilet, i tako to. Mozak mi je nekako prazan i veseo.

Hoću još jedan koktel…i hoću da idem u Meksiko. Možda mogu da bukiram let tu sad, večeras i idemo u Meksiko direktno. Samo nas dvoje. On traži da plati i da nam pozovu taksi.

Hajdeeeeeemooooo u Meksikooooooo, pozovi nam taksi da idemo na plažu. Neću kući!

Dva koktela su možda bila too much za moj nejaki želudac i glavu.

Hladan vazduh Nemeksika me je podsetio da ipak idemo kući.

Ulazimo na vrata i todler u peleni i majici, čupav, musav i predivan ide prema meni sa dva koferčića sa nekakvim puzlama i viče: I am home!

Tada sam i ja znala da sam stigla kući. I da je lepo. Kao sto je lepo ponekad i izaći iz kuće i popiti koktel ili pet i opustiti se i promeniti temu sastava za domaći i pričati gluposti koje nemaju veze sa decom i školom i spremanjem večere i seronjama na poslu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5 Comments

Leave a Reply to AnaBoyer Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *