Blog,  Foodie

Praznična reforma i jedna viljuška

Večeras uoči pravoslavne nove godine red je da svečano objavim da je sa božićno-novogodišnje-božićno-novogodišnjim svečanostima u našem domu gotovo za ovu sezonu. Slavimo intenzivno već skoro mesec dana. Kada kažem slavimo, mislim jedemo.Dva Božića u nas znače, dve Badnje večeri, dve božićne večere, dve torte i dvesta kila.

Dvesta kila i ja.

Muž je u novembru odlučio da oslabi i time mi upropastio plan da podelimo kalorije i da svakodnevno intenzivno uzdišemo i pri svakom zalogaju ponavljamo kako sam divnu tortu napravila. Mislim kada to i govorimo, to šećer govori iz nas i onih osamnaest jaja koje sam spucala i kilo oraha i pola kile čokolade i nekoliko pakovanja putera, veliko pakovanje, dabome. I tako puta dva. Da se ispoštuju i pagani i svi bogovi i pravoslavni i konzumerski.

Sve naše (balkanske) najbolje torte su se pravile u slavu nekog preokreta, uglavnom ekonomskog jer su puter i čokolada bili čudo neviđeno i vazda deficitarni. Ali bar mogu da haštagujem da je gluten free. Jednom sam za neku prijateljicu pokušala da napravim ostrvljansku tortu bez glutena. Dva patišpanja debljine deset santima svaki sa dva milimetra džema između. Nisam sigurna u kom momentu sam pogrešno skrenula levo kod Albukerkija, ali ono je bila epska katastrofa. Doduše, ne umem ja da napravim ni običnu ostrvljansku tortu, ne znam šta mi bi da se igram sa bezglutenskom. A onda se setim Vasine torte u koju ide jedna kasika brasna, pa izbacim tu jednu kasiku, jer jedna ko nijedna i wooooo-hooooo… kakva torta!!! Pa pokažem svest, pa pokažem znanje, pa ukus. Doduše moderna intoleracija će verovatno biti mirna, ali ne garantujem za srce, želudac, bubrege ni oči.

Kada takva jedna torta postoji u kući decu ne pitam šte žele za doručak, ni ručak, ni večeru jer odgovor znam. Dokle god u frižideru postoji i poslednja mrva odgovor će biti torta. Pa puta koliko praznika jedemo, pardon obeležavamo. E sad ja tu iskočim kao heroj iz senke koji će spasiti i decu i muževljevu dijetu. Jasno, žrtvujem se za dobrobit familije.

Dan prvi…Odaberem izjutra viljušku pa posetim tortu u frižideru, pa bacim viljušku u sudoperu da sakrijem dokaze.

Dan drugi…Imam jednu viljušku za prepodne, a drugu za popodne.

Dan treći i svi naredni (jer sam ubeđena da sam nevidljiva kada mi samo pozadina viri iz frižidera i da niko ne primećuje koliko vremena provodim u kuhinji a nista iz nje ne izlazi na astal), viljuška stoji pored torte u frižideru da ne prljam novu svaki put. Nekada je ostavim i preko noći. Za slučaj da čujem čudne zvuke u prizemlju pa pomislim da nam neko provaljuje u kuću, pa moram da u nedoba silazim u prizemlje da ne moram po mraku da bauljam bez naočara i tražim čistu viljušku. A i da ne kažem da sam silazila za džabe. Tako je jednom, prošle godine, kuče krenulo da arlauče u 3 i 15 ujutru, ja sišla da vidim šta se dešava. Eto tada bih manje bila razočarana da sam u frižideru imala tortu reformu sa već spremnom, zabodenom, viljuškom.

A torta je posebna priča. Bas volim da pravim torte koje u nazivu imaju ime, a niko se više ne seća ko je ta osoba, niti da li recept originalan ili je Nada pozajmila recept od komšinice Dostane, pa Dostanin kolač postao Nadin preko noći. Priznajem, najbolje su mi torte koje mi neko podeli kao prababin recept sa pričom da je prababa pravila tu neku tortu 60 godina, pa prosledila narednoj generaciji, pa tako redom. Ja onda dobijem recept od praunuke Ivane. Još ako ima rukom pisan recept, izbledela olovka na požutelom papiru daje posebnu energiju. Kuhinja postaje hram poštovanja prema hrabrim i vrednim ženama iz prošlosti i njihovoj magiji koja je izlazila iz kuhinja bez električnih šporeta, frižidera, miksera. Kod nas u kući to znači da neću nikoga da vidim u kuhinji dok je pravim. Uputstvo iz recepta da se fil meša varjačom u jednom smeru određeni broj puta se prati religiozno tek da se ne uzbuni duh Nade ili Dostane ili u ovom našem slučaju Katarine. Baš volim sve te torte koje se najbolje mogu opisati kao tri dana jahanja kroz pustinju. Običan čizkejk ne umem da napravim pa da mi život zavisi od toga. A i čizkejk nije kejk, ma koliko ga puta kejkom zvali.

Reforma prababe Katarine

150gr mlevenih oraha

150gr seckanih oraha – uzduž, ne popreko, da vas ne pohodi Katarinin duh,

2×6 belanaca, 2×6 kašika šećera.

Jedna kora sa mlevenim, jedna sa seckanim orasima

12 žumanaca plus 12 kašika šećera na pari, u toplo dodati 200gr čokolade. U mlako (ispod 37 stepeni) umutiti puter.

Pleh sa mašću.

Fil se uvek muti na istu stranu, ne prevrće se.

Kore se peku na 180 stepeni 10 minuta pa jos 20ak na 150 da ćute.

 

Ovako izgleda recept koji sam ja dobila. Mere sam povećala za trećinu, jer mi zvučala slaba kalorijski. Cenim da bi recept valjalo i prevesti na normalan instant srpski, sa metodom u detalje. Onako da izgleda romantično u duhu nekih prošlih vremena.

Ali ja to neću uraditi, prosto zato što ovakva torta zahteva iskustvo, pa bi to iskustvo valjalo i sačekati da prevod nije potreban.

 

****Dragana’s 200 kg likes this.

(Priča je nastala juče uoči pravoslavne nove godine, ali je objavljena danas)

 

 

                                        

 

 

 

 

 

6 Comments

Leave a Reply to Dragana Forbes Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *