Blog

Škotska u oktobru

Uopšte nisam znala kako da počnem priču o Škotskoj. Da li da krenem od toga kako sam prošlog maja tamo negde u seocetu Dorni i Eilan Donan zamku ostavila srce ili kako sam obećala sebi da ni na jedno drugo putovanje neću otići dok se ponovo ne vratim u Škotsku. Ili možda kako mi reči ne idu jer se smatram toliko malom i nedostojnom te lepote i veličine. Ko sam ja da pretočim u reči tu istoriju, tu prolivenu krv za čast i klanove, tu veličanstvenu lepotu toliko sirovu i moćnu. Stiv kaze da bi se razumeo jedan narod, mora se upoznati zemlja u koju su utkani. Živa istina. Toliko ljubaznosti, radosti, ispucalih obraza i dlanova, glasnog smeha i šala, snage i časti može da izrodi samo velika patnja naroda, prolivena krv i borba za goli život.

Palo mi je na pamet da samo okačim fotografije i napišem odakle su. Palo mi je na pamet da pišem putopis. Mnogo mi loše idu putopisi, verovatno zato što se manje fokusiram na činjenice a više pažnje poklanjam estetskom momentu, uglu, fotografiji. Možda i zato sto bi moj putopis morao da u krajnjoj izvedbi ima toliko detalja da bih se upetljala kao pile u kučinu i to bi bila priča nikad završena. Kao onomad kada sam napravila dobru fotografiju na putu A 4067 tamo izvan Svonzija, na putu ka Craig-y-nos jezeru, na kojoj je Div koji spava. Da bi napisala priču o Divu koji spava, morala sam da uronim duboko u velški folklor i mitologiju. Ništa od toga navedenog nije veliki problem da se kao taj isti div nije probudio, ustao  tu preda mnom, pa protegao i stao na put mom izgovoru velških mesta, vila, divova, druida i svega onoga o čemu sam želela da pišem. Taj dan sam završila sa glavoboljom, učeći velški jezik, sve dalja od priče o Divu koji spava.

Verujem da bi razmere mog ludila odlutale u beskonačno kada bih sela da učim gelski jer mi se učinilo da se u gelskom reč glen čita kao klan. Lingvista u meni evo jeca, frustriran. Jer ako se uhvatim u koštac sa tim priča o Škotskoj neće videti svetlost dana. A mora.

Palo mi je na pamet da pišem duhovit prikaz putovanja sa todlerom i teenom. Ali nema nista duhovito u ustajanju u tri po ponoći, vožnji na aerodrom, izuvanju za obezbeđenje, jer, avaj, moj podočnjaci govore da verovatno u čizmi krijem magični prašak protiv umora ili strelice za savladavanje todlera. Možda i laso. Jednog da uhvatim, a drugog da vučem za sobom.

A možda ipak da samo napišem da je nebo u Škotskoj ogromno, da oblaci prave neverovatne igre senki na planinama, da ako vam se ne dopada vreme sačekate pet minuta i nešto će se promeniti (true story), da ako se jedan put zatvori obilaznica je 80 kilometara. Zabavno za sve one koji su pre par nedelja planirali da stignu kući na večeru, a nisu, jer je odron od 3000 tona zatvorio čuveni put A83, izvan mesta Arohar (Arrochar). Put je čuven po imenu, a ime govori mnogo više nesto što ja mogu. Rest and be thankful. Nekada je to bio stari put koji je vodio u Glen Koe, jedna traka, a dvosmeran put i kada izađes na vrh, odmoriš se i zahvališ jer si uspeo. Dok smo mi došli do Rest and be thankful radovi su već bili u toku i put obezbeđen, tragove odrona smo videli samo po novim vodopadima koji su izbijali iz kamena.

Škotsku je najbolje obići pešaka. Šalim se. Dobro, možda se i ne šalim. Gde god da se okrenem čuči fotografija, toliko je teško izabrati i ne napuniti par desetina memorijskih kartica. Dobar deo fotografija sam na kvarno uslikala iz automobila. A onda i odlučila da to nije ono sto želim. Želim da stanem, podesim aparat, postavim tripod, udahnem duboko predeo koji vidim i okinem. U prevodu muž je prečesto čuo rečenicu: Stani ovde, stani onde. I stao bi. Skoro svaki put. Tako sam dobila priliku da vidim i uslikam puno, a ne pešačim mnogo. Mada obići Škotsku pešaka sa rancem na leđima i ne zvuči kao loša ideja.

Takođe sam htela da napišem jednu priču, pa sam krenula od pravljenja mape i pinovanja mesta na kojima smo bili i shvatila da je nemoguće. Četiri dana Škotske nije jedna priča. To je bezbroj priča, to je vedro noćno nebo i milijarde zvezda, to je oštro, hladno jutro na jezeru, to je jesenje sunce i oktobarske boje u drveću. To je jedno posebno osećanje, divna energija i putovanje koje se mora staviti na bucket list. Ja sam tu stavku sa liste čekirala, došla, videla, udahnula, osetila i definitivno želim da se vratim opet. Sledeći put na ostrva. Do tada nasa četiri oktobarska dana…prvi deo.

 

Zvezdano nebo iznad Loch Lomond

 

 

Falls of Falloch

 

Bridge on Orchy

 

Rest And Be Thankful (isli svo dva puta, razlika u vremenu,ha!)

 

Glen Coe

 

 

Kilchurn Castle Dallmaly, Loch Awe

 

Gare Loch, Garelochhead

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

One Comment

Leave a Reply to KatyaM Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *