Blog

Bonžur, Dobar dan, Kosmos, Zajeb

U dvorištu raste maslina. Divni srebrnkasti listovi. Posebno je lepa poslepodne kada je sunce prelazi polako ka zapadu i pravi neopterećujuće senke. Ti mali džepovi svetla su apsolutno sve sto mogu da poželim na fotografiji.

Sedim iza kuće, pijem kafu. Zaboravila sam punjač za laptop i to je možda bila najbolja slučajnost na ovom odmoru. Dobro, ta i kada nam se pokvario auto, pa su nam dali fiat 500 na korišćenje. Potpuno rasporeni auspuh koji se ne može okrpiti ni uz najbolju volju najnasmejanijeg francuskog mehaničara. Sve je to bilo više blagoslov nego prokletstvo. Bolje tu ispred kuce, nego na Autoroute du Soleil na 40 stepeni, radovima na putu i vožnjom 5 km na sat i todlerom u kolima. I to ako imamo sreće. Ah, da, i klima u kolima je odlučila da ode na odmor. Sa automobilom na popravci mogli smo da nastavimo našu francusku avanturu u malenom italijanskom automobilu mejd in Serbija.

Ono kada se Kosmos zajebava.

Pardon maj frenč.

Dok maslina podrhtava na avgustovskom popodnevnom suncu, sedim, srčem kafu i planiram da kupim aparat za filter kafu kada se vratim kuci. Da sam imala punjač za laptop verovatno bih odradila pretragu, uporedila modele, možda čak i poručila aparat da me čeka na vratima. A pošto nisam, sedim iza kuće u hladu pored bazena i gledam maslinu. Verovatno bih mogla da napravim par fotki dok svi spavaju.

Maslina raste iz kamena, ni ova naša nije bila izuzetak. Kamen i neki sitan šljunak. Obuću kao da sam zaboravila kod kuće, šetam okolo sa prljavim stopalima. Ako samo nagazim na taj sitan šljunak isfotkam i pobegnem možda šteta na stopalima neće biti katastrofalna. E sad posto sam ja sve to tako lepo isplanirala…

Bio je to trenutak tako očigledan i tačan u prostoru i vremenu tog avgustovskog popodneva.

Zrikavci su u sekundi utihnuli. Podigla sam pogled prema nebu u iščekivanju. Nisam ni sama bila sigurna čega, ali nešto je moralo da se dogodi.

Dunuo je vruć letnji vetar, noseći prašinu suvog avgusta juga Francuske. Nosio je i suncobran iz komšijskog dvorišta. Pravo u naš bazen. Svu romantiku prekinuo je francuski zakon o privatnim bazenima i deci. Naime, bazeni moraju biti ograđeni i zaključani sa alarmom koji prati nivo vode. Prilično kul…Osim kada doleti suncobran i aktivira se alarm. I to ne neki anemični alarm. Ne, ne, ovaj alarm je lepo doručkovao, ručao i užinao, puna pluća i baterije i entuzijazam da drekne što glasnije može. Ako probudi ukućane, a posebno todlera, to je otprilike kraj mom mirnom popodnevu.

Mislila sam da je strašno nagaziti na Lego u pola noći. Na lestvici neugodnosti i bola pokušaj trčanja po sitnom šljunku je prilično visoko. Još ako se taj sitan šljunak zalepi za stopala pa nastavi da me muči i na betonu…brrrr.

Trčim, skakućem, poskakujem, čistim šljunak, jaučem. Par glava izviruje preko zida iz susednog dvorišta. Na licima im vodafak, ali na francuskom… valjda malo uvređeni jer im ne vraćam suncobran. Pokušavam da otvorim kapiju do alarma, pokušavam da se setim kombinacije brojeva, alarm arlauče i kunem se da počinje da uživa u tome. I u komšijskim pogledima preko ograde, pažnji cele Mons zajednice, okruga Gard, a najviše u tom osećaju ispunjenosti time sto konačno služi svrsi. Tokom našeg dvonedeljnog boravka više puta je sluzio svrsi, mahom iz pogrešnih pobuda. No dobro, ipak je to samo alarm.

*baj d vej kod je bio 1234, ali u tom trenutku najkomplikovaniji na svetu.

[iz edicije Mala francuska avantura]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *